Andrejaš: Veći broj faktora utiče na zagađenost zraka na području Tuzle

Tuzla je bila i sada je urbani centar primarno industrijske regije, izgrađen u kotlini, a osim uobičajenih problema koji takva okruženja normalno prate, Tuzla ima i dodatne specifičnosti i probleme, naglasio je u razgovoru za Fenu voditelj Odsjeka za inženjerstvo zaštite okoline na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli profesor Franc Andrejaš.

Tuzla je najzagađeniji grad u Evropi, a kao jednu od specifičnosti koja doprinosi toj činjenici profesor Andrejaš izdvaja geografski položaj grada koji je najvećim dijelom izgrađen u kotlini zatvorenoj s tri strane i otvorenoj prema zapadu, odnosno, prema industrijskoj zoni i Lukavcu, koji sa svojom velikom industrijom ima poseban problem, ali se, opet, kad se situacija posmatra šire, ne može izdvojiti iz cijele priče.

Podsjeća da kroz Tuzlu protiču dvije rijeke, Solina se ulijeva u Jalu na samom istoku grada, tako da se ustvari može računati samo na Jalu, koja kroz najveći dio godine ima vrlo mali protok, a onda kad nekog zamjetnog protoka i ima većinom se radi o bujicama koje izazivaju poplave i štetu, i to manje u samom gradu gdje je tok reguliran, a više nizvodno.

– Bilo je tih poplava i prije, ali puno rjeđe, jer je šuma na području odakle se voda sliva u te rijeke bilo puno više, tako da su mogle apsorbirati prve udare obilnih padavina, a površina pod asfaltom i betonom s kojih se padavine slijevaju direktno u recipijent bez zadržavanja bilo je značajno manje – napominje Andrejaš.

Također, dodaje, u gradu nije bilo mnogo vjetra, ali i glavni tok zraka išao je iznad vodotokova. Bilo je, ističe, magle i smoga, ali ne u katastrofalnim razmjerima, koliko bi se moglo očekivati ako se u obzir uzme temperaturna inverzija koja je na ovom području normalna sezonska pojava.

Andrejaš kaže da se nakon zadnjeg rata u tom pogledu mnogo toga promijenilo, prvenstveno nakon pokrivanja Jale oko objekta Mercator i nakon izgradnje visokih stambenih zgrada koje su prepriječile tok zraka.

– Vidljiva posljedica toga je stvaranje područja mirujućeg zraka, u kome ima samo malo zraka, a ostalo je izložba polutanata koji ponajviše potiču iz lokalnih ložišta, od Ši Sela do Kule – pojašnjava Andrejaš.

Iako na području grada više nema industrije, u bližem okruženju je Termoelektrana Tuzla (TET) koja se često spominje kao najveći krivac za prekomjernu zagađenost, jer je njena emisija polutanata velika i polutanti iz te emisije dospijevaju u sve tipove recipijenata.

Andrejaš ističe da Termoelektrana koristi ugalj iz različitih izvora, s manje ili više sumpora koji sav, pošto postrojenja za odsumporavanje nema, dospijeva u atmosferu, a s druge strane oprema za kontrolu emisije prašine postoji i radi, međutim, povremeno ispadne iz pogona i u tim epizodama prašina također dospijeva u okolinu. Termoelektrana je vremenom unaprjeđivala proces u pogledu emisije drugih plinovitih polutanata, ali i tu se došlo do tehnološkog maksimuma koji je na ovako starim postrojenjima dosežan.

Iz Tuzle prema zapadu uticaj lukavačke industrije postaje sve značajniji, tako da emisija iz Cementare, Sisecam-Sode i GIKIL-a uzima sve veći udio u ukupnoj emisiji.

– Cementara je dosta dobro vođena i njena emisija je u granicama dozvoljenih emisija te se na tom polju malo šta dodatno može uraditi. Međutim, energana u Sisecam-Soda i dalje predstavlja značajan emiter sumpornih i azotnih oksida, kao i prašine – upozorava Andrejaš.

GIKIL je opet zasebna priča, dodao je, jer svojom emisijom viška koksnog plina, da ničega drugoga nema, u zrak emitira kolekciju dokazanih karcinogena u ogromnoj količini.

Osim geografskog položaja i industrije još jedan od problema zasigurno je i centralno grijanje, smatra profesor Franc Andrejaš koji podsjeća da Termoelektrana proizvodi vrelu vodu koja se vrelovodima transportira do Tuzle i Lukavca i distribuira posredstvom Centralnog grijanja u Tuzli i Javnog preduzeća „Rad“ u Lukavcu.

Na području Tuzle, većina objekata kolektivnog stanovanja je priključena na taj sistem, kao i nešto individualnih stambenih i poslovnih objekata, a objekti koji nisu priključeni na daljinsko grijanje griju se većinom na ugalj, ponešto na drvo ili pelet, još manje ih se grije na plin ili električnu energiju. Gradskog plina na ovom području nema, a uzevši u obzir još uvijek aktualan problem tonjenja zemljišta, teško da će ga u dogledno vrijeme i biti.

Priključenje na daljinsko grijanje do sada je uvjetovano nabavkom posebne podstanice za svaki objekat, za šta nema tehničkih razloga, tvrdi Andrejaš, ali ima organizacionih, jer prema tvrdnjama Centralnog grijanja to je jedini način da oni ispostave račun svakom korisniku, a cijena podstanica je zasebno pitanje.

– Grijanje se plaća po površini grijanog prostora, a ne po potrošnji, čime se ni na koji način ne motivira nikakva ušteda energije na mjestu potrošnje. Poslovni korisnici isporučenu energiju plaćaju više nego individualni, za šta ne mogu naći razumno objašnjenje. Razvod vrele vode funkcionira samo u sezoni grijanja, tako da mogućnost pripreme sanitarne vode i klimatizacije prostora na tom temelju ljeti ne postoji – pojasnio je.

Rezultat toga je, istaknuo je, to da još uvijek postoji značajan broj velikih poslovnih korisnika koji se griju na sve i svašta, da individualna ložišta spaljuju sve što gori bez ikakve kontrole emisije i da kompletna emisija iz tih niskih dimnjaka završava u prizemnim slojevima zraka, a kada se tome pridoda temperaturna inverzija, dobijemo se rezultat kakav je danas.

– Naravno, tehno-ekonomski je neizvedivo priključenje baš svih objekata na daljinsko grijanje te bi u tom pogledu bilo potrebno iznaći način subvencioniranja grijanja za takve objekte, kako pri instalaciji opreme, tako i pri njenoj eksploataciji – ocjenjuje Andrejaš.

Nezanemariv faktor koji utiče na kvalitetu zraka u ovom dijelu Bosne i Hercegovine svakako je saobraćaj, a prema posljednjim podacima na tom području cirkulira dnevno oko 20.000 vozila. Uzevši u obzir da Tuzla ima samo dvije saobraćajnice (sjevernu i južnu), jasno je da je saobraćaj kroz grad većinom zagušen, čime i emisija iz vozila postaje veća.

– Uz to, u BiH je, nažalost, moguće registrirati i voziti bilo šta što ima motor i točkove, a eko-test nije eliminatoran, niti izaziva bilo kakve posljedice po vlasnika vozila. Da stvar bude gora, kontrola nad stanicama za tehnički pregled je „labava“, tako da se na cestama nađu i vozila koja više nisu ni otpad, nego naprosto smeće, opasno po svim parametrima, ne samo okolinskim – upozorava nadalje profesor.

Također, u zimskom periodu, protiv stvaranja poledice koristi se smjesa soli i granulata, ceste se u tom periodu ne peru te se granulat ne reciklira, nego dospijeva u slivnike oborinske kanalizacije, izaziva začepljenja, a zbog upitnosti kvaliteta tog granulata, vozila ga drobe i u sušnim periodima taj sprašeni granulat se diže s površine i uzrokuje opasno čestično zagađenje.

Osvrnuo se i na javni prijevoz koji postoji, ali je kvalitet vozila također upitan, a veliki korak u tom pogledu bi bilo postavljanje uvjeta da autobusi ne mogu biti stariji od određene granice, da moraju zadovoljiti neku eko-normu i da kao gorivo koriste isključivo plin ili struju, a isto bi moglo vrijediti i za taksi vozila.

Kada je u pitanju mjerenje kvalitete zraka to samo po sebi ne predstavlja problem, ali onako kako se koristi, stav je Andrejaša, to izaziva dodatne nedoumice i često ostavlja krivu sliku.

Stanice, barem kad je riječ o Tuzli, bi trebalo relocirati, mišljenja je on, jer, primjera radi, stanice kod Bosanskog kulturnog centra i na Skveru ustvari mjere lokalnu emisiju i kao takve ne mogu biti reprezentativne u širem kontekstu.

Osim toga, posebno je naglasio profesor, odakle dolazi koji dio zagađenja ustvari niko i ne zna i taj se gap često koristi u dnevno-političke svrhe ili kao sredstvo pritiska za ostvarivanje lične koristi.

– Jedini pokušaj da se procijeni količina emisije nekog emitera je analiza koju je svojevremeno provela Termoelektrana Tuzla, a u toku je i provođenje detaljnije analize koju također finansira Termoelektrana – zaključio je u razgovoru za Fenu voditelj Odsjeka za inženjerstvo zaštite okoline na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli profesor Franc Andrejaš.

Zbog značaja ovog problema, Fena će o zagađenju Tuzle i mogućim rješenjima u narednom periodu objaviti seriju razgovora s kompetentnim sugovornicima.