Branko Đurić: Čovjek se ne može odreći onoga gdje je rođen

Za sebe Branko Đurić Đuro kaže da se ne shvaća ozbiljno, a zapravo, sve što je u životu radio, a toga je bilo iznimno mnogo, veoma je ozbiljno. Pa i komedija kojoj je najviše posvećen. Tvrdi da uživa u tome što radi, bila to gluma na filmu, u pozorištu, pisanje scenarija, režiranje spotova….

[yuzo_related]

Tek je iz četvrtog pokušaja položio prijemni ispit za glumu na pozorišnoj Akademiji u Sarajevu, a u međuvremenu je studirao novinarstvo i smatra da je “polovični novinar”. Za njegovu karijeru izuzetno je bio važan filmski režiser Ademir Kenović koji ga je odmah na početku prepoznao kao veliki talent.

Branko Đurić Đuro ima i svoj bend Bombaj štampa i smatra da je od toga sve i počelo jer, kako kaže, “rock'n'roll je glavna pokretačka energija. Iako mnogo radim, ne mogu reći da sam radoholik. Uvijek imam nekih trideset posto rezerve. To je taj sarajevski cinizam da se nikada ne damo do kraja. Nego onako, malo usput, uz kafu.”

Taj rođeni Sarajlija već 24 godine živi u Ljubljani, gdje je došao početkom rata. I ostao. Skrasio se s prelijepom i talentovanom slovenskom glumicom Tanjom Ribič, s kojom ima dvije kćeri. Snimio je mnogo filmova, od “Ničije zemlje” Danisa Tanovića nagrađene Oscarom, do velikog slovenskog hita “Kajmak i marmelada” koji je i režirao. Scenarist je i režiser megauspješne serije “Naša mala klinika”.

Na sastanak u kvartovski pub Pierrot u Ljubljani došao je vozeći se vrtoglavom brzinom električnim romobilom. “To je hohštaplerska spika. Može voziti i do 35 kilometara na sat. Prođem s time cijelu Sloveniju. Na to stanemo moja supruga i ja”, počinje Đurić razgovor za Jutarnji list.

U Zagrebu s Reneom Bitorajacem namjeravate u prostoru bivšega kina Mosor otvoriti pozorište. Kako je došlo do toga?

– Rene i ja smo snimali s Tanovićem “Ničiju zemlju”. Iako smo se poznavali već od ranije, naše pravo prijateljstvo počelo je u vrijeme snimanja Tanovićeva filma i poslije, na brojnim festivalima koje smo obišli s tim filmom. Obojica na sličan način gledamo na pozorišnu umjetnost i željeli smo imati neko mjesto na kojemu ćemo napraviti nešto što nas profesionalno zanima. Kada se pružila prilika da kupimo prostor bivšega kina Mosor veoma povoljno, bilo je to nešto što smo morali iskoristiti. Želimo napraviti mjesto gdje će se skupljati ljudi, gdje će uvijek biti veselo, gdje će ljudi i preko dana voljeti doći na kafu, a uvečer pogledati neku predstavu i uživati u dobrom društvu. Taj prostor sada sređujemo i najesen je početak sezone. Imamo već i naziv pozorišta, zvat će se – Luda kuća. Bit će to zabavni teatar s kvalitetnim komedijama i u priču ćemo uključiti sve kolege koji znaju napraviti dobru atmosferu.

U Sloveniji se bavite isključivo režijom. Izgleda da ste bili dovoljno “pristojni” da ne igrate na slovenskom jeziku.

– Imam producentsku kuću i Teatar 55, gdje sam isključivo režirao. Kada sam otišao iz Sarajeva, rekao sam da se nikada više neću baviti glumom jer sam si dosadio. Bavio sam se samo režijom. Zanimljivo je, svakih pet godina je velika anketa u Sloveniji gdje kažu – navedite jednog sportistu, jednog novinara, glumca, reditelja – i od toga sastave spisak najpopularnijih. Prema toj anketi deset godina sam bio najpoznatiji reditelj. Niko, naime, nije ni znao da sam glumac. Tada mi je Ademir Kenović rekao da je jedan njegov student napisao dobar scenarij. Rekao sam mu – neću. A on na to – daj barem pročitaj. Taj genijalan scenarij me nakon toliko godina vratio glumi i tako sam s Danisom Tanovićem počeo snimati “Ničiju zemlju”. Tada je u slovenskim medijima jedan novinar napisao – slovenski reditelj Branko Đurić odlučio se isprobati kao glumac. Što se glume u Sloveniji tiče, teško se izraziti na tuđem jeziku. Slovenski jezik se ne lijepi na moj karakter. Od stranih jezika, italijanski mi je nekako najbliži i posljednjih desetak godina često igram u Italiji. U stranim filmovima glumim uglavnom strance: nekog Hrvata, Bosanca, Srbina, Rumuna. U engleskim filmovima igram Ruse. Uvijek neko opravdanje za loš izgovor jezika. Zovu me da igram “Đurologiju” u Sloveniji, ali ja to ne želim, iako je predstava jako uspješna. Znate li da sam za godinu dana odigrao više od 120 predstava? Bio sam od Sidneyja do Los Angelesa. Imam prijatelje Sarajlije koji su progovorili perfektan slovenski, ali oni su toliko promijenili karakter da im kažem – daj molim te, ne mogu te slušat. Mi, Sarajlije, uvijek smo bili cinični prema ljudima koji se trude dobro govoriti strani jezik.

Iznad svega, vi ste komičar, a zabavljati ljude nije jednostavno. Kako se postaje komičar?

– Komedija je strašno ozbiljna stvar. Vjerujte mi, nikada ne razlikujem i ne dijelim svoju glumu, režiju ili pisanje scenarija na komediju i na tragediju, jer znam koliko je težak i ozbiljan posao, mogu reći čak i mnogo teži, napraviti kvalitetnu komediju. Ako ti se ne smiju, nisi uspio. Lakše je napraviti neki film koji niko ne razumije, a niko ne smije priznati da ne razumije, nego odmah to proglase umjetnošću. U pozorištu je isto tako. Svjedok sam predstava s kojih izađeš a da ne znaš što si uopće gledao. Svemu što radim pristupam jednako snažno, ozbiljno i profesionalno. Susrećem se s izjavama u smislu – ti malo izađeš, pa se malo šališ, prosipaš folove, pričaš viceve. Ali, kada predstavom dva sata moraš zadržati pažnju publike, s vicevima sigurno nećeš uspjeti.

Kada neko studira glumu, sanja o tome da jednom igra Hamleta. Jeste li već tada slutili u kojem smjeru će ići vaš glumački put?

– Nisam. Igrao sam sve. Glumio sam Hemona u Antigoni, pa glavnu ulogu u Mandragori, Krležine Glembajeve. Ali, već i tada, uvijek mi je bila zanimljivija komedija. Upravo zbog te neke direktne reakcije publike. Ne podcjenjujem publiku koja me dolazi gledati, već ih želim zabaviti na malo finiji način. Podsjećam tada sebe na vlasnika restorana i zamišljam da kada ljudi izlaze iz pozorišta da ih ja ispraćm i pitam – jeste li bili zadovoljni. Želim da za to vrijeme, koliko traje predstava, zaborave na sve i da se opuste i uživaju.

Serija “Naša mala klinika” bila je enorman uspjeh?

– Izmislio sam, producirao, režirao i pisao nekih 112 epizoda, a pisali su i drugi. Imao sam odličan tim scenarista. Moja rediteljska filozofija je da ne smetam glumcu. I važna je “situacija”. Na tome sam zahvalan profesorima na Akademiji jer ni u jednoj knjizi nećete naći definiciju situacije. To je tajna koju ljudi ne mogu shvatiti i to je trik zbog čega nešto uspije, a nešto ne. Sve mogu naučiti, osim da prepoznaju situaciju. Recimo, ako nas dvoje pričamo beskrajno smiješne stvari, to i dalje nije situacija. Situacija je ako mi pričamo, a ispod stola je bomba. To je inače Hitchcockova teorija.

Kažu da ste kao redatelj perfekcionist?

– Nisam. Daleko od toga. Nikada nisam snimio više od tri, četiri pokušaja ako nešto ne ide. Naučio sam da je važna dobra priprema. Snimanje je samo egzekucija. Jedan moj prijatelj bio je prvi dan na snimanju “Amadeusa” Milosa Formana u Pragu. Forman je tada otvorio šampanjac i prije snimanja rekao ekipi: Svima vam čestitam. Napravili smo odličan posao, samo je još ostalo da sve snimimo.

Rekli ste da vam Hollywood nije “legao”. Dobivali ste mnoge nagrade. Kako je rekao italijanski pjesnik Ungharetti – “Applaudi non fanno male”- pljesak ne škodi. Koliko, nakon odrađenog posla, znači priznanje?

– Lijepo je to. Svoj posao ne shvaćam kao natjecanje. A nagrade me podsjećaju na to. Ne mogu reći da odbijam nagrade, ali u mojemu poslu nisu mi od presudnog značenja. Što sam stariji, sve više uživam u samom procesu rada na filmu ili predstavi. Kao mladi glumac mislio sam da je cilj filma i predstave premijera i vidim da i danas neki smatraju da je vrhunac toga posla red carpet. A to su samo nuspojave. Glamur dolazi kasnije i to moraš odraditi, ali meni to nije zanimljivo. Sama priroda tog posla je šljakerska i slava je samo popratna pojava, a ne cilj. Hollywood? Ne. Mnogo mi je draža Italija. Mi imamo kućicu na moru, blizu Trsta. Događa se da kada snimam u sjevernom dijelu Italije da odem na snimanje i vratim se kući spavati. Težim što više vremena provesti sa svojom porodicom, s prijateljima. U Hollywoodu uvijek osjetim neku slabu energiju. Imam tamo neki osjećaj nagomilane nervoze i bolesne ambicioznosti.

Šta je za glumca najvažnije?

– Kada sam razgovarao s Bradom Pittom, dok smo se neko vrijeme družili, postavio sam mu upravo to pitanje. On mi je iz te američke perspektive vrlo precizno rekao da je najvažnije – dobiti priliku. Zaista, koliko je dobrih glumaca na svijetu za koje nikada nećete saznati, koliko je slabijih koje poznajete, samo zato što su imali priliku.

U cijeloj toj vašoj, naoko, razbarušenosti, čini se da ste veoma stabilna osoba. Imate prelijepu suprugu, glumicu Tanju Ribič, s kojom imate dvije kćeri, a iz prijašnjeg braka imate sina. Kao par izgledate kao ljepotica i zvijer. Kako ste uspjeli sačuvati ljubav?

– Hvala, reći ću Tanji da ste izjavili da je zvijer. Ona trenutno za Disney radi na na sinkronizaciji crtanih filmova, a u Mestnom gledališču u Ljubljani igra ozbiljne uloge. U svojoj karijeri ona ima mnogo više pozorišnih uloga od mene. I to ozbiljnih. Primjerice, Pigmalion je jedna od najgledanijih predstava. Mnogo je angažirana. I previše. Moj sin Filip, iz prvog braka, živi s nama već četiri godine u Ljubljani i studira fotografiju. Pitate me kako sačuvati ljubav. Nisam ja čovjek koji će davati savjete drugima. Ljudi se vole, pa se prestanu voljeti. Eto, mi imamo tu sreću da se već 23 godine ne prestajemo voljeti. Napravio sam sebi dobre uslove i lako je biti “skuliran” kada sve stvari složiš u životu. Kada imaš porodicu koja ti vjeruje, prijatelje s kojima radiš. Imao sam majku koja mi je vjerovala, kao što i ja, danas, vjerujem svojoj djeci. Moja kći studira glumu u New Yorku. Vrijedna je. Radi kao babysitter, kao hostesa u restoranu. Ima 19 godina. Naša djeca nisu gledala u kući ništa drugo nego glumce.

S kime ste ostali dobri iz prošlih vremena? Ekipa iz Top liste nadrealista se podijelila, Kusturica koji vam je bio profesor na Akademiji šeće u Srbiji svojim Drvengradom, za Neleta Karajlića smatraju da se osramotio pjevajući onima koji su napadali njegov grad. Kako ste se vi prema njima odredili i kako oni prema vama?

– Jednostavno ću vam odgovoriti. Smatram da svaki čovjek ima svoje razloge zašto je nešto učinio i dok nisi u nečijoj koži, ne znaš zbog čega je tako. Ko sam ja da se prema njima određujem ili da im sudim? Svaka stvar ima bezbroj nijansi i nikako nije crno-bijela i izlišno je donositi sud o nečijim djelima. Kako se oni prema meni određuju, ne znam, morate njih upitati. Kusturica mi je predavao na Akademiji, dok sam bio student igrao sam u njegovom “Domu za vješanje”. Imao sam sreću da sam na Akademiji imao izvrsne profesore. A ja ni s kim nisam u lošim odnosima. Niko mi nije sporan. Iz prošlih vremena viđam se s Bradom i Gopcem iz Psihomodo popa, s Bjelogrlićem. S Bregom sam se sreo u Cannesu. Jednom je čak bio na našem koncertu i svirao s nama neki blues. Sarajlije su sada rasuti po svijetu. Ja sretnem više ljudi na turneji “Đurologije” u Americi nego što ih vidim u Sarajevu. “Đurologija” je najgledanija predstava u regiji. 60 hiljada ljudi ju je vidjelo u godinu dana.

Jeste li jugonostalgičar? Osamdesete su bile posebno uzbudljive. Kako pamtite to razdoblje?

– Zbog svoje djece ne mogu pričati o svim detaljima, ali nismo živjeli zdravo. Živjeli smo brzo, suviše burno i poprilično suludo u tim godinama punka i novog primitivizma. Sve ono što svojoj djeci ne bi poželio. Tek sada krpam rupe u sjećanju, kada srećem ljude koji mi prepričavaju neke događaje iz tog vremena. Uošte nisam nostalgičan tip. Ni za ljudima, ni za događajima. A kamoli za državama. Živim u ovom trenutku. Vozim poprilično brzo i ne gledam previše u retrovizor. U svojim se stand up predstavama nikada ne bavim političkim i aktealnim stvarima jer ne razumijem se u politiku i ona me ne zanima. U “Đurologiji” govorim o običnim životnim stvarima, koje svako prepoznaje. O ljudskim običajima, ljubavi, seksu, tuširanju, pozorištu, muzicu.

Uvijek ističete da vas politika ne zanima. Međutim, zanima me kako je to kod vas posloženo: majka vam je muslimanka, otac Srbin, supruga Slovenka. Živite u Sloveniji, a rođeni ste i odrastali u Sarajevu.

– Kod mene je to veoma jednostavno. Ne dijelim ljude ni po kojoj osnovi, a najmanje po nacionalnoj. Apsolutno mi je svejedno šta ste vi. Svako je to šta je i ne može biti ništa drugo. Mnogo više nađeš zajedničkog s nekim ako sluša sličnu muziku kao ti nego ako znaš da je Turčin, Španac itd. Ako već moram praviti podjelu, onda ljude dijelim kao na Beatlese i Stonese. Mnogo više shvatiš nešto o čovjeku kada vidiš kakvu muziku sluša nego kroz nacionalnu pripadnost. Osim toga, upoznao sam toliko veselih Šveđana i depresivnih Španaca, komunikativnih Slovenaca i vrijednih Crnogoraca, da svi ti stereotipi padaju u vodu. O pametnim Bosancima da i ne govorim.

U kakvom ste duhu odrastali, s obzirom na to da vam je majka muslimanka, a otac vam je umro kada vam je bila samo godinu dana. U islamu se kaže da majka “spava” do nogu Alaha, dakle, veoma je važna. Vaša se majka preudala. Kakav vam je bio očuh?

– Kada sam imao 14 godina, moja se majka preudala. Očuh je za mene bio jako važan. Branislav Popovac, zvali su ga Pako, bio je umjetnik, slikar i njemu mogu biti zahvalan za to umjetnički ležerno shvaćanje života. On me naučio da čovjek život i sebe ne treba uzimati previše ozbiljno i doslovno. Umro je prije deset godina. Od svoje četrnaeste godine odrastao sam u njegovu atelijeru i on me upoznao s umjetnošću. Imao je mnogo stila i bio je zajebant. Ni na koji način nisam religiozan. Nekako, najbliži mi je budizam, stoga što ima najvedriji i liberalan pogled i zbog toga oko vrata nosim budistički znak. Ali ni tu nisam sasvim involviran. Odrastao sam, recimo, u porodici u kojoj se, s istim veseljem, slavio Uskrs i Vaskrs i Bajram. Za Bajram smo od nane dobivali baklave, za Uskrs i Vaskrs od bake obojena jaja.

Čime vas se bavila majka? Jeste li bili uz nju vezani?

– Mama je završila književnost, a kada je otac umro, završila je ekonomski fakultet i nakon toga kibernetiku. Radila je u UNIS-u i bavila se automatskom obradom podataka. I danas sam vezan uz nju. Uvijek sam bio ponosan na njezino obrazovanje, liberalnost i širinu. Da ona nije bila takva, ja ne bih bio ono što danas jesam. Kada razmišljam danas, shvaćam da u ono vrijeme, krajem pedesetih, brak između te dvije različite konfesije nije bio normalna pojava. Majka i otac su se razumjeli i, jednostavno, ponosan sam na njihovu ljubav i na to da se nisu obazirali na standarde. Kao što se ja, poučen njihovim primjerom, ne obazirem na to danas. Ne obazirem se na razliku u boji kože, vjeroispovijesti, svjetonazoru ili u količini novca.

A što znate o svojem ocu?

– Moj otac je imao samo 21 godinu kada je umro od karcinoma. Sanjao je o tome da bude glumac. Imao je nekog prijatelja iz Kruševca, gdje je i on tada živio, koji me svaki put posjeti kada sam u Beogradu i onda mi priča o njemu. Njih dvojica išli su zajedno na prijemni ispit na Akademiju u Beograd i nisu ga primili. Pisao je pjesme. Bio je dobar tip. Obožavao je Lorcu. Žao mi je da su početkom rata u Sarajevu izgorjele njegove pjesme zajedno s mojim stanom. Knjige, slike. Ja nemam slike iz djetinjstva i zato sam radostan da postoji Facebook, gdje mi moja raja iz djetinjstva pošalje pokoju fotografiju iz tog razdoblja. Majka je tokom cijelog rata ostala u Sarajevu jer nije željela otamo otići. A kasnije kad je htjela nije mogla.

Jeste li bilo nemirno dijete?

– Jesam i bio sam prinuđen biti kreativan. Nisam, naime, imao uslove kao sva druga djeca. Nisam imao igračke pa sam ih radio od drvenih štipaljki za sušenje odjeće. Kada štipaljku okreneš na jednu stranu, izgleda kao neki trkaći automobil, kad okreneš drukčije, izgleda kao brod, kad sastaviš dvije, onda je kamion. I tako sam se satima igrao u dvorištu.

Kako ste vi proživljavali odlazak iz Sarajeva u vrijeme rata? I što ste osjećali kada ste ga nakon mnogo godina posjetili?

– Osjećao sam ugodnu bol. U Sloveniji živim već 24 godine. Danas imam dvojno državljanstvo. Znate onu – da Bosna ne iziđe iz čovjeka kada on ode iz Bosne. Čovjek se ne može odreći onoga gdje je rođen i svi impulsi dolaze iz toga. Kažu da je preseljenje najveći stres i to sam doživio prilično traumatično. Prvo sam došao u Makarsku gdje sam neko vrijeme bio kod prijatelja da dođem k sebi, a kasnije u Ljubljanu, gdje sam odmah počeo raditi za slovensku televiziju. Dalje znate.