Ispovijest djevojke – heroja: Mladost joj prošla u bolnicama, ali ne odustaje

Sjećam se 1996. godine. Tad su pojavili su se prvi simptomi bolesti kod mene. Postratno stanje, ljekarska nestručnost i neadekvatni uslovi u zdravstvu, doprinjeli su da moje zdravstveno stanje posluži nekom za “eksperiment”, a nekom kao dodatna zarada.

Valjane dijagnoze nije bilo, ali je terapija svakako uvedena ne mareći što se radilo o djetetu. Lijekove nismo tad plaćali, ali smo svaku posjetu ljekaru platili sa minimalno 100 KM “za kafu”, nadajući se boljem medicinskom tretmanu i bržem ozdravljenju, što bi svaki roditelj učinio.

Uostalom, većina naših doktora je takva, ukoliko ga “počastite”, odmah je i njegov odnos prema vama bolji. Ne zahtjevaju oni to direktno, ali svojim postupcima ukazuju na to da očekuju taj “znak pažnje”. To je kod nas “tabu tema” ali i “javna tajna” i svi koji su bili u našoj bolnici mogu svjedočiti tome.

Međutim, nije bilo efekta, izuzev da ta “hedija” posluži kao razlog za naredni dolazak, ukoliko ne bude pozitivnog odgovora na terapiju. I tako unedogled. Kada se iscrpe sve opcije jedne ljekarske kancelarije, onda slijedi uput kumu, rodici, koleginici koji su vrhunski stručnjaci uz preporuku za brži prijem, koja se također plaćala. Neka sevap je da i drugi išta keširaju u tom vremenu malih i neredovnih plata.

Moj život je imao samo jednu rutu: kuća-škola-bolnica. Nadu nikad nisam gubila. Održala me vjera u Boga i saznanje da On iskušava samo robove koje voli. Ipak, potpuni debakl sam doživjela po završetku Gimnazije, iako nikom nikad o tom nisam govorila. Moji drugovi su zamjenili đačku klupu za studentsku, a ja za bolnički krevet, ne znajući još uvijek zbog čega. Borila sam se, nisam znala protiv čega. Jedino sam znala – za što?

Za zdravlje, za snove i planove koje sam imala kao i svi moji vršnjaci. Godine su prolazile, dijagnoze se nizale, terapija nije izostala niti jedan dan. Bolest je sve više uzimala maha, ne toliko zbog primarnog oboljenja, koliko zbog pogrešnih dugogodišnjih terapija, pa se liječila posljedica, a uzroku se nije ni pristupalo.

Kad smo iscrpili sve mogućnosti, 2003. godine otišla sam u Hrvatsku. Po dolasku u polikliniku, posmatrali su me čudno, a sestra koja je radila na prijemu, komentarisala je nešto tiho sa čovjekom koji je došao samnom. Tek dvije godine kasnije rekli su mi o čemu su razgovarali. Sumnjali su na najgore. A, kako i ne bi? Na meni ništa nije odavalo nadu u bolje sutra, imala sam 49 kilograma sa moja 173 cm visine, željezo u krvi je bilo 2, što sam tek po prvi put i saznala.

Nakon što sam osjetila prolazno poboljšanje odlučila sam upisati studij. Kao i uvijek, imala sam nerealne želje. Željela sam upisati studij kriminalistike. Moja porodica se nije s tim složila, budući da je jedini takav studij postojao u Sarajevu, a zdravstveno stanje nije bilo obećavajuće. Onda je uslijedilo ono “bilo šta”, pa sam upisala Pravo, koje sam već na početku napustila. Ono što se ne voli, ne može da se prihvati! Odustala sam od Prava, ali ne i od želje da jednog dana budem ono što želim. Obećala sam sebi ako mi nekad Bog podari dovoljno vremena da završim studij, upisat ću ga, po cijenu da to bude moja posljednja ovozemaljska želja.

Nedugo poslije, ispostavilo se da su moji roditelji bili upravu. Uslijedila je nova faza borbe, samo ovaj put nešto intenzivnije. Desile su se tri operacije, opet poboljšanja nije bilo. Iz kantonalne bolnice nisam dobila odobrenje za liječenje u nekom većem kliničkom centru. Odstranjena su mi dva limfna čvora. I kao što spomenuh na početku, koverta je onda služila kao “hedija”, ali ovaj put je čak bila preduslov za intervenciju. Prvo novac, a onda operacija.

Poslije toga pojavilo se sedam novih limfnih čvorova koji su bili pokazatelj da se nešto čudno dešava. Opet sam bila prisiljena da vlastitim sredstvima odem u UKC Tuzla. Nisu bili optimistični, čak su mi savjetovali da idem dalje. A, kud dalje pored takvih stručnjaka? Opet u Zagreb.

Kako sam bila strani državljanin, samo sam mogla u privatnu kliniku pošto nisam imala preporuku. Po dolasku, nakon što me hematolog pregledao uputio me u državni KBC, istog momenta, njihovim sanitetskim vozilom bez da platim ijednu lipu. Preuzeli su me na KBC-u, 10 dana su pretrage trajale. Uslijedila je faza praćenja.

Međutim, ja više nisam bila dijete. Izvukla sam pouku iz prošlosti. U inat sudbini, u inat bolesti, upisujem fakultet Zdravstvenih nauka. Ovaj put odlučno. Biram smjer koji će me odvesti u pravcu mojih ranijih želja. Dok su drugi studenti bili pomalo skeptični, ja sam bila više nego sigurna u sebe. Došla sam po teoriju, praksu sam donijela. I ona je bila jedino “dobro” što se moglo izvući od dugogodišnjih lutanja po medicinskim ustanovama. Latinski jezik, medicinska terminologija, patologija i farmakologija, zbog kojih su studenti odustajali od studija, meni su bili samo obnavljanje gradiva. I pored optimizma koji mi se čitalo na licu, bila sam svjesna da nije gotovo, svaki novi dan bio je neprocjenjiv dar.

Međutim, ponovo je nada utihnula, osvanulo je neko čudno jutro, čudan bol od kojeg nisam mogla ustati. Ranije je bilo sličnih bolova koji su me budili noću, ali se nisu mogli mjeriti sa jačinom ovog bola. Odvezli su me u hitnu, ponovo sam završila u Kantonalnoj bolnici. Više nije bilo alternativnih opcija. Ja sam iz dana u dan gubila na tjelesnoj težini. Anemija se nije mogla sanirati ni sa jednim medikamentom.

Ovaj put me Bog poslao čovjeku kojem nije bilo važno ko sam i koliko imam u džepu, doktoru Botonjiću. Imao je isti cilj kao i ja. Da se konačno otkrije uzrok dugogodišnjih tegoba. Nakon što su urađene sve dostupne analize u kantonalnoj bolnici, dobivam odobrenje za UKC Sarajevo, ovaj put bez osporavanja.

Prošlo je punih 16 godina, a niti jedan dan nije prošao bez minimalno dvije tablete! Nakon utrošenih 16 godina, traumatiziranog djetinstva i djelom uništene mladosti, konačno dobivam dijagnozu. Od ukupno 22 dijagnoze ustanovljene tokom 16. godina borbe, ispostavilo se da su samo 4 dijagnoze bile tačne.

Nije bilo jednostavno ni poslije toga. Tek je uslijedila borba, neki novi život, meni nepoznat. Težak finansijski, još teži psihički. Budući da mi je u Sarajevu dijagnosticirana “glutenska enteropatija”, trebalo se priviknuti na novi sistem života, u kojem, ne samo da nećete jesti što i ostali, već nećete koristiti zajedničko posuđe niti pribor, morate voditi računa da ne dođete u kontakt sa glutenom, da uvijek isčitavate deklaracije proizvoda, da razmišljate o mogućoj kontaminaciji i još niz mjera opreza.

Otežavajuće je i to što su ljudi nedovoljno edukovani o ovoj bolesti, posebno zaposleni u zdrabstvenim ustanovama, što dodatno komplikuje ionako kolmplicirano stanje, pa kada u lpoteci tražite informacije o lijeku da li je siguran za celijakičare, svi će vam to negirati i ograditi se od odgovornosti, pa sam primorana da lijek poručim iz inostranstva.

Najteži je bio početak. U našem kantonu nije postojala skrb za oboljele od celijakije kao što je to slučaj svugdje u svijetu, pa čak i u Republici Srpskoj koja se vodi kao manji entitet gdje student pored stpendije prima mjesečno 100 KM, plus bezglutensko brašno koje se dobije na recept.

Ja sam pored fakultetskih troškova bila primorana da mjesečno izdvojim minimalno 300 KM na ishranu i lijekove. Cijena 1kg brašna kreće se od 9-10 KM, dok 1 kg šećera stoji 15 KM, pa se s pravom kaže ako imate celijakiju završićete u bankrotu ili u bolnici.

Obraćala sam se nadležnim za svoja prava (ako su uopće postojala), međutim još uvijek to nije regulisano na nivou Federacije, pa se sufinansiranje ishrane oboljelih od celijakije svelo na kantone. U međuvremenu sam uspjela saznati da načelnik jedne od opština kantona svaki mjesec izdvaja novčana sredstva za pomoć djevojci koja također boluje od iste bolesti, uz to je izvrstan student. Pošto su se budžetska sredstva djelila ne štedeći, stipendije odobravane čak i studentima koji studiraju na Ljusini, uzela sam sebi za pravo da lično posjetim načelnika Bunića i da ga pitam, da li ja kao osoba s hroničnim oboljenjem, građanin opštine Bužim, student deficitarnog zanimanja, imam pravo na neki oblik pomoći?

Naravno, izišla sam iz kabineta uz pregršt obećanja, lažnih obećanja. A, čemu da se nadam kad ne pripadam ni jednoj političkoj opciji? Kako nisam bila vječiti student, što je gospodin Bunić možda i očekivao da će u nekom boljem vremenu, vremenu “viška”, udjeliti neki fening, privela sam studij kraju, te odlučno bez oklijevanja prijavila se na konkurs za postdiplomski specijalistički studij Forenzike u Beogradu, što sam također gospodinu Buniću saopštila kako bi bio siguran da to neće biti uzalud utrošena “investicija”.

Po dolasku u Beograd, opet su se pojavile nove komplikacije sa zdravljem, sužen mi je ionako skroman izbor prehrane. Studentski život se odvijao teško. Dok su ostale kolege vrijeme učenja provodile prethodno organizujući mini party, ja sam o tom mogla samo maštati. Učenje bez slatkiša, grickalica i drugih užitaka, samo vi, knjiga i hladan studentski stan, okovan tišinom.

Ionako težak život u svijetu tuđine, dodatno je otežavalo ustajanje ujutru u 5:00 h kako bi se spremilo jelo jer ja nažalost užinu nisam mogla kupiti u kantini ili obližnjem fast foodu i pored toga što moj novčanik hvala Bogu nije bio prazan. Jednostavno bolest je takva gdje vam se cjelokupni jelovnik svodi na 4/5 vrsta jela koja ne možete kupiti, već ih morate lično spremiti.

Zahvaljujući Allahu i nikom drugom, uspjela sam i ovaj životni cilj privesti kraju.

Uspjela odbraniti specijalistički rad na temu “Fizičko-hemijske metode detekcije barutnih čestica”

29. decembra 2015. godine uspjela sam odbraniti specijalistički rad na temu “Fizičko-hemijske metode detekcije barutnih čestica” sa ocjenom 10 i tako steći zvanje Specijaliste forenzičkih studija. Pored mogućnosti da ostanem u Srbiji, ipak sam se vratila u Bosnu sa ovom rijetkom i nesvakidašnjom titulom za koju sam sigurna da je potrebna ovoj državi. I pored toga, očekujem prepreke za zaposlenje, odbijenice i nelogična obrazloženja, kao i većina mladih, obrazovanih ljudi koji su kao i ja bili potrebni ovoj zemlji, ali su bili primorani napustiti je…

Još nije napustila Bosnu

Nadija Veladžić još nije napustila Bosnu, niti svoj rodni grad Bužim. I pored brojnih prepreka uspjela je svoj životni cilj dovesti do samog kraja, završiti fakultet i postdiplomski studij. Opravdala je povjerenje, prije svega svojih roditelja, ali i svih onih koji nikad nisu ni sumnjali u nju. Ostala joj je još samo jedna stvar koja bi njen životni cilj upotpunila. Ostalo joj je još samo ono, što bi u svim državama sa normalnim uređenjem, samo došlo. Ali eto, kod nas se i za to treba boriti, i to muški! Naime, preostalo joj je “samo” još da dobije posao u struci.

Nadija još uvijek ne radi iako je jedini specijalista forenzičkih studija na ovim našim prostorima. Još uvijek je na birou i to samo s prvim stepenom studija – diplomskim, dakle kao ”dipl.med.lab.ing” jer nije se mogla prijaviti sa svojom pravom titulom kao “specijalista forenzike”. Nije mogla zbog toga što, vjerovali ili ne, kod nas još uvijek nema šifre za ovu profesiju! Osim što nema niti jednog forenzičara, za sad ne postoji uopšte obrazovni profil za ovu struku.

Iskreno se nadamo da ova mlada, hrabra i ambiciozna djevojka viteškog srca, neće dugo ostati na birou. Brojne su institucije u našem kantonu ali i državi kojima bi Nadijino znanje i sposobnost i te kako dobro došlo.